Godinama unazad vidjeti nekog kako kopa po kontejneru u želji za korisom kruha bila je vijest dana. Posjetiti jednu od dvije mostarske narodne kuhinje bio je poziv na buđenje i na opomenu kako još uvijek ima onih koji su gladni. Nakon godinu dana bez gradonačelnika u obe ove stiaucije nalazi se sve više ljudi koji traže šansu za puko preživljavanje.
Piše: Esmir Milavić
VANCOUVER - Godinama unazad vidjeti nekog kako kopa po kontejneru u želji za korisom kruha bila je vijest dana. Posjetiti jednu od dvije mostarske narodne kuhinje bio je poziv na buđenje i na opomenu kako još uvijek ima onih koji su gladni. Nakon godinu dana bez gradonačelnika u obe ove stiaucije nalazi se sve više ljudi koji traže šansu za puko preživljavanje.
Kako ovi ljudi preživljavaju svoju životnu borbu tegobno je shvatiti teškog stomaka te sa normalnim izborom hrane za tri dnevna obroka. Još je tegobnije shvatiti onima koji su uz vjećničku plaću i privilegije koje idu uz to sebi osigurali i dodatno radno mjesto. Ipak ''nacionalni'' vitalni interesi pomijšani sa privatnim interesima važniji su od gladnih usta.
Razmišljajući o ovim ljudima često se prisjetim ratnih dana u kojima se se hranili s kazana. Kada samo i bez odlaska na podjelu hrani znali šta nas čeka za obrok tog dana.
Baš kao što je to slučaj danas s našim vijećnicima i u to ratno vrijeme su postojali oni koji su imali više nego li je to imao obični narod. Duboko u sjećanju mi ostaju ratni dani zime 1994. godine kada se moj rahmetli otac vratio sa operacije stomaka iz Sarajeva te nam donio nekoliko paketića žvaka, par voćki i nešto povrća. Meni kao djetetu koje je dane provodilo jedući grah, rižu, makarone, ponekad sočivo nezamislivo je bilo pojesti bananu, a tad mi otac reče kako je te namirnice nabavio u Konjicu, te da ih je platio više stotina maraka. To je u ono vrijeme bio nezamislivo veliki iznos novca, ali nam je otvorio oči i upozorio nas na činjenicu da postoje i oni koji su spremni radi vlastitih interesa otimati i od onih koji nemaju.
Pitam se da li ta vremena ponovno dolaze kad je Mostar u pitanju?
Čini se da su sve bliža uz pomoć svjetske ekonomske krize i lezilebovića koji ''vladaju'' Gradom, a ustvari ne vide dalje od vlastitog nosa i novčanika. Nadao sam se da će deceniju i pol nakon okončanja ratnih dejstava biti bolje nego li je to bilo u ratu. Sve više mi se čini da sam se pogrešno nadao.
Da li su Mostarci osuđeni na patnju ili je to samo još jedan test od strane Gospoda Boga?
Nadam se da je samo još jedan od ispita pred koje nas stavlja Gospod Bog, nadam se zbog onih koji su potrebi i čiji su životi ugroženi zbog ''privatno-nacionalnih'' interesa.
RSS feed Kommentare
Zeige/Verstecke Kommentareingabe
