"Srbi iz BiH, krivi ili pravi, borili su se na vlastitoj zemlji i kao takvi nisu mogli izvršiti nikakvu agresiju", smatra prof. Emil Vlajki. Ako su se Srbi samo branili, šta su sa tenkovima, kalašnjikovima i bombama kašikarama tražili na polovici teritorije današnje Republike Srpske na kojoj su živjeli Bošnjaci i Hrvati i koja je, prema tome, sa stanovišta osvajačkih pretenzija, za Srbe bila tuđa teritorija?
piše: Gojko Berić
"Iz malog sjemena istine izvode biljku laži" - tako je poljski nobelovac Czeslav Milosz još prije šest decenija okarakterisao falsifikatore istorije. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, vođeni 90-ih godina prošlog vijeka, uposlili su na hiljade interpretatora tadašnjih zbivanja. Svako od njih ima svoju istinu, a tuđa istina je šipražje kroz koje se oni ne mogu probiti. Nezavisne novine su ovog ponedjeljka objavile kolumnu pod upozoravajućim naslovom "Dosta je!", autora Emila Vlajkija. O čemu se tu radi, vidi se već iz podnaslova teksta: "Srbi iz BiH, krivi ili pravi, borili su se na vlastitoj zemlji i kao takvi nisu mogli izvršiti nikakvu agresiju."
Naš nekadašnji sugrađanin Vlajki je bio profesor političkih nauka u Sarajevu do 1993. godine i predavač na više svjetskih univerziteta. Više od deset godina živio je i radio u Kanadi. Autor je desetak knjiga iz filozofsko-političke esejistike, objavljenih na nekoliko jezika. Među njima su "Demonizacija Srba" i "Američki teror". Danas je profesor na univerzitetima u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu. U širim intelektualnim krugovima obilježen je kao srbofil, što on pripisuje "tendencioznim neistomišljenicima". U grijeh mu se upisuje i činjenica da se nekoliko puta sreo sa Miloševićem u Haagu. "Tokom tih razgovora, on je od mene tražio neke praktične savjete koji su se ticali međunarodne političke situacije i načina kako da izađe iz svega onoga što mu je stavljeno na teret", objašnjava Vlajki svoju ulogu u spašavanju Miloševićeve kože.Sudeći prema pomenutoj kolumni, Vlajkiju je dosta svega. Dosta mu je ponižavanja Srba, dosta mu je djelovanja stranih tužilaca i sudija u BiH "koji procesuiraju i osuđuju prvenstveno Srbe i jednim dijelom Hrvate, a praktično amnestiraju Bošnjake za počinjene zločine", dosta mu je priče o srebreničkom genocidu, "zločinu koji takvu kvalifikaciju ne može podnijeti", dosta mu je "skrivanja istine o tome da je u muslimanskom dijelu Sarajeva ubijeno oko tisuću ljudi samo zato što su bili srpske nacionalnosti"... Na kraju, što Vlajkiju posebno ide na živce, dolazi pitanje svih pitanja: Kako su Srbi, koji su se, je li, branili na vlastitoj zemlji, mogli izvršiti bilo kakvu agresiju?
Ovom floskulom se često služio Radovan Karadžić, vjerovatno će je upotrijebiti i na svom suđenju u Haagu, baš kao što je danas upotrebljava Milorad Dodik. Ona kao slatka laž kola među Srbima s obje strane Drine, a nedavno je bila predmet polemike na stranicama beogradske Politike. Zlatko Paković, kolumnista njenog Kulturnog dodatka, nova, osvježavajuća intelektualna i moralna pojava u srpskom novinarstvu, posvetio je dolasku Biljane Plavšić u Beograd tekst pod naslovom "Povratak ratne zločinke". Naveo je, uz ostalo, njene "smrtonosne izjave" o bosanskim muslimanima, a rat koji su Srbi vodili protiv Bošnjaka i Hrvata nazvao je "osvajačkim napadom na tuđu teritoriju".
Pakovićeva definicija rata u Bosni i Hercegovini uznemirila je jednu drugu novinarku Politike, pripadnicu njene stare garde Radu Saratlić, koja je Pakovića frustrirajuće upozorila da je dužan da kaže, i argumentovano dokaže, ko je osvajač, da ga imenuje, "i čiju je taj - ne bilo ga - tuđu teritoriju osvajao?" Odgovarajući Saratlićki, Paković je globalni identitet osvajača sažeo u jednoj rečenici: "Po žrtvama ćete ih prepoznati." Ali, da ne bude nedorečeno, dodao je: "Genocid u Srebrenici, osvajački je napad na tuđu teritoriju! Izgon Srba iz Hrvatske, osvajački je napad na tuđu teritoriju! Isterati nekog iz njegovog stana, osvajački je napad na tuđu teritoriju, ma u čije ime i ma za čiji teritorijalno -državni račun da je taj napad izveden!"
Rat protiv Bosne i Hercegovine počeo je napadima Miloševićeve srpsko -crnogorske vojske i paravojnih jedinica, s ciljem da se što veći prostor očisti od Bošnjaka i Hrvata. Zar to nije bilo osvajanje tuđe teritorije? Ako su se bosanski Srbi, kako tvrdi prof. Vlajki, samo branili, šta su sa tenkovima, kalašnjikovima i bombama kašikarama tražili na polovici teritorije današnje Republike Srpske, na kojoj su živjeli Bošnjaci i Hrvati i koja je, prema tome, sa stanovišta osvajačkih pretenzija, za Srbe bila tuđa teritorija? Početkom maja 1992. Karadžićevi "parlamentarci" usvojili su strategiju etničkog čišćenja, čime je počelo plansko istjerivanje ljudi iz njihovih domova, uz masovne egzekucije zarobljenih civila.
Eto zašto su Srbi bili agresori i osvajači u Bosni i Hercegovini. Pred tom činjenicom, ledeno je ignorišući, falsifikatori istorije - oni što "iz malog sjemena istine izvode biljku laži" - spuštaju zavjesu.
RSS feed Kommentare
Zeige/Verstecke Kommentareingabe
