Nedzad Husic je rodjen u Tuzli 5.3.1989. godine. Zavrsio je Opcu gimnaziju u Lukavcu. Trenutno zivi u Lukavcu. Student je Filozofskoga fakulteta u Tuzli, gdje studira Bosanski jezik i knjizevnost. Aktivno se bavi pisanjem proze. Trenutno priprema materijal za svoju prvu zbirku kratkih prica. Dobitnik je nagrade za prozno stvaralastvo na "Sedmom lukavackom knjizevnom konkursu za mlade 2009", gdje je osvojio prvo mjesto.
Cijenjeni citaoci, imamo priliku da vam predstavimo najnovije price naseg mladog pisca Nedzada Husica:
VJEROVATI
Probudih se iz olovnog sna. Kapci se i dalje spuštaju kao da su od kamena. Razmišljam o današnjim obavezama. Danas mi je Dan D. Konačno treba da saznam da li sam primljen na Medicinu kao redovan student. Prošetah tamnim hodnikom trošne kuće do kupatila. Bunovno zurim u ogledalo. Vidim podočnjake - posljedicu neprospavane noći. Majka me zove iz druge sobe, a i ko će drugi jer oca nemam. Doručak je spreman: pasulj od jučer. Doručkovah i krenuh prema vratima osjećajući na leđima majčin sažaljiv pogled.
Putujem polupraznim vozom. Odredište: nepoznati grad - K. Izađoh iz voza i uputih se teškim koracima prema fakultetu. Kako se približavam, srce sve jače i jače lupa. Preznojavam se od nervoze. Stižem do ulaznih vrata na kojima su okačeni rezlutati. Nisam primljen kao redovan. Novaca nemam da studiram vanredno. Stojim skamenjen. Tišina kida optimističnim mislima krila. Tonem u bezdan. Neko me zakači prolazeći pored mene. Vratio sam se u stvarnost, trljam oči i opet vidim neočekivan ishod. Propast. Mrak. Ambis.
Žurno odlazim da uhvatim voz za natrag, za P.
Voz je prepun ljudi, nemam gdje da sjednem, pa stojim. Narod je oko mene, ali ja sam sãm.
Kad sam došao kući, pred vratima sam sreo majku kako me nestrpljivo čeka, nadajući se dobrim vijestima. Jedino što sam joj rekao bilo je: „Nisam primljen."
Sve joj je bilo jasno. Nekoliko sati nismo progovorili ni jednu jedinu riječ. Reče mi da se ne brinem. Kako olakšavajuće! Osjećam se bijedno, a nisam to zaslužio. Ne! Krivi su drugi; krivi su oni koji su zauzeli moje zasluženo mjesto. Od bijesa cijepam sve pohvale iz srednje škole. Zatvaram se u sobu. Grčevito plačem i topim se u rijeci razočarenja. Ljudi su nepravedni! Mrzim ih i ne vjerujem im više!...
U razmišljanju me prekinu nesigurno kucanje na vratima.
„Slobodno", prosiktah kroz zube. U sobu uđe tetka. Svojim nježnim, advokatskim rukama straga me obgrli oko vrata i sa smiješkom mi reče: „Imaš novac. Studirat ćeš vanredno, ali hoću da vidim rezultate. Vjerujem u tebe."
Spakovao sam pun kofer ambicija i napustio rodni grad.
*
U K. živim već dva mjeseca, u potkrovlju zgrade siromašnog kvarta, poput Raskoljnikova. Na fakultetu je loša situacija; dva mjeseca idem na predavanja, a ne poznajem nikoga. Usamljen sam. Odvratan osjećaj. Pokušavao sam uspostaviti komunikaciju s ljudima, ali izgleda da sam uvijek nalijetao na pogrešne osobe. Jednom kolegi sam pružio ruku da se upoznamo, a on se samo sarkastično nasmijao i prošao pored mene. Ostale kolege su se horski smijale. Bio sam ponižen i osjećao sam se odvratno samom sebi. Ne mogu da shvatim da ljudi mogu biti tako zli i sebični. Gubim vjeru u sebe i u druge.
Vratih se kući sa predavanja. U stanu nema nikoga, tišina odzvanja, samo na momente čujem kako golubovi hodaju na tavanu. Jedem jučerašnju pizzu. Veo samoće me sve više prekriva. Besciljno zurim u upaljen televizor. Gasim ga. Prostor oko mene se skuplja. Teškim koracima idem da se umijem. Trljam oči. Nada da sanjam je iščezla. Plačem. Pitam se da li moj život ima smisao. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bio sretan; možda kad sam s ocem išao na Bajram. Međutim, otac je umro. Kažu da ga je udario voz, ali ja znam da se on svjesno bacio pod njega.
S tom mišlju se vraćam na krevet i besciljno buljim u crnu tačku na plafonu, valjda fleku od komarca. Otac se ubio, komarac je ubijen. Gdje su oni sad, pitam se. Postoji li svijet izvan ovog? Nisam siguran, možda je to samo bajka za djecu i odrasle. Da li je čovjek osuđen da pati? Osjećam da postepeno ludim. Vjenčan sam sa nesrećom. Moj život je besmislen i ne vrijedi da živim više. Dugo ne vidim svjetlo na kraju tunela.
Grizem svoje jastuke, grčevito stežem pesnice oko gvozdene šipke svoje postelje. Zašto da živim kad sam usamljen, kad nemam s kim podijeliti svoju nesreću, kad nemam s kim da pričam o njemu?
Plačem i gledam u svoj otrcani ranac, kojeg nosim kad imam praktičnu nastavu. U njemu imam šprice, igle i ampule sa kalijom. Za kalij sam čuo da djeluje smrtonosno kad se pomiješa sa krvlju; uspava te i umreš. Uzrok smrti se ne može otkriti. Ustajem i stavljam kalij u špricu. Nedostaje mi kaiš da stegnem ruku. U kupatilu je, sjetih se. Idem u kupatilo sa špricom u ruci. Obmotah kaiš oko ruke. Suznim očima gledam u ogledalo. Sve slike iz života mi dolaze u glavu: otac, majka, tetka...Otac je mrtav, njemu moje samoubistvo ništa ne bi značilo. Nije bio tu kad mi je bio najpotrebniji. Pojavljuje mi se slika majke koja je oronula od tugovanja, usamljena, bez igdje ikoga. O, majko! Za tebe sam uvijek dijete, zašto sad ne mogu da položim svoju glavu u tvoje krilo i da plačem? Znam da me voli, kao i moja tetka. Tetka, tetka....
Nešto na tavanu kucnu, isto kao onog dana kad mi je tetka pokucala na vrata. Tetka! Kroz glavu mi sinuše njene riječi:„Vjerujem u tebe."
Ona vjeruje u mene, a šta je meni? Zašto umišljam da je moj život bezvrijedan i da sam odbačen? Ne želim to! Hoću da vjerujem u ljude. Bez vjere u njih, ja sam ništa!
Odmotavam kaiš sa ruke i bacam ga u stranu, uzimam špricu i bacam je u WC-školjku. Puštam vodu. Osjećam da sa špricom odlaze i moje mračne misli.
Ponovo pogledah u ogledalo i vidjeh blagi osmijeh na svome licu. U misli mi uploviše riječi starog islamskog učenjaka koji je rekao da je svaki čovjek šoljica zašećerene kafe, a ako je kafa gorka, to znači da šećer nije dovoljno promiješan. Ipak, taj šećer je u svakom čovjeku. Ako ne budem pokušao da promiješam, i dalje će biti gorko. To mi je dovoljan razlog da uzmem kašičicu u ruku i krenem.
Ljudi su prilika, a ja želim da iskusim tu priliku. Jedan čovjek - jedna šansa.
Izađoh iz stana sa samopouzdanjem i uputih se prema trgu, sa vjerom u sebe i u ljude.
JUTRO
Danas je najkraći dan u godini.
Prema predviđanjima meteorologa, ovo jutro će biti jedno od najhladnijih ove godine. U to sam se i uvjerio kad sam izašao iz tople kuće. Kupio sam paklo cigareta i čekao autobus za Tuzlu. Imao sam osjećaj da mi se krv sledila. Pobogu, pa danas je najhladnije jutro!
U autobusu ništa manje hladno. Prozor su smrzli, a ja stružem tanak sloj leda kako bih gledao kuda se vozim. Vidim običan krajolik - šume prekrivene snijegom. Na pola sam puta, a sunce izlazi, kao da se stidi.
Čemu to, noć je ušla u nas i naša srca su prazna. Ali, ne! Sve je ružan san, jutro će promijeniti sve - tiho pjeva iz zvučnika iznad moje glave.
Razmišljam o snazi sunca i rođenju novog jutra. Uobičajena pojava, ali ko još razmišlja o značaju sunca?
Na sljedećoj stanici ulazi majka sa retardiranim djetetom. Ustajem i ljubazno ustupam mjesto. Majka mi zahvaljuje pitomim pogledom. Dijete ne razumije ništa, ali se instinktivno smije.
Ko još mari za malo drukčije od nas?
Vojni oficir i neka starija gospođa vode šaljiv razgovor, a ja se potajno smješkam. Gledam na sat. Vrijeme prolazi. Izlazim na stanici i pažljivo koračam po smrznutom trotoaru prema fakultetu. Pored mene, na putu, autima prolaze nervozni taksisti. Svi nekud žure.
Razmjenjujem pozdrave sa kolegama, zatim pričamo o besmislenim stvarima kako bismo ubili vrijeme do predavanja. Profesorica ulazi u učionicu. Osmjehuje se i srdačno nas pozdravlja. Počinje da predaje o nepromjenljivim vrstama riječi. Pažljivo slušamo. U učionici vlada tišina.
Odjednom, na vratima se pojavljuje stariji čovjek u radnom odijelu. U ustima drži nepripaljenu cigaretu. Ulazi samouvjerenim koracima i korača prema zadnjoj klupi.
„Domar, želi da popravi rasklimanu klupu", pomislih.
Čovjek sjeda. U učionici zavlada još veći muk. I profesorica je na trenutak zanijemila.
- Dobar dan. - reče ona.
- Bonjour - odvraća on hladno.
Mi, kolege, šutimo. Ja sam mu okrenut leđima.
- Šta ste trebali? - upita profesorica.
- Diplomu. Završio sam fakultet prije osamnaest godina, devedeset prve godine.
- Ovdje se ne dijele diplome. Siđite na portirnicu fakulteta i oni će vas uputiti kuda treba da idete. - reče profesorica smirenim glasom.
- Hoću da mi vi napišete diplomu - prilazi čovjek i direktno joj se obraća u lice.
- Ne znam pisati.
- Zna li iko da napiše diplomu? - okreće se prema nama i pita pomalo nemoćno. - Ima li neko olovku?
Mi i dalje šutimo.
- I oni uče da pišu. Siđite dolje do portirnice. Oni će vam dati diplomu. - reče profesorica.
- Doviđenja - reče čovjek i izađe iz učionice.
- Doviđenja.
Začuje se poneki osmijeh. Zatim, svi šutimo.
Sunce će i dalje izlaziti, smjenjivat će se dan i noć, na stanici će ponovo ući majka sa retardiranim djetetom, vojni oficir i starija gospođa će i dalje voditi šaljive razgovore.
Ispred mene stoji knjiga od Szczypiorskog. Na jednoj stranici piše: "Samo onaj čuje vapaj umirućeg, koji umire zajedno s njim."
Kutak za čitanje
"Brzim preko Bosne" 
Magazin Independent odabrao je najveće svjetske sajmove knjiga koji nas čekaju u 2010. godini, među ostalim američki BookExpo i nama nešto bliži Frankfurtski sajam knjiga.
WWW magazin DIOGENES (http://www.diogenis.0fees.net/) je za manje četiri mjeseca od uobličavanja, u periodu avgust-decembar 2009.g., uspio okupiti reprezentativna imena pjesničke, ali i prozne scene ne samo sa ex- Yu (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija) prostora već i iz Evrope (Ukrajina, Austrija, Holandija, Norveška) i SAD-a, ali i Azije (Iran).
U svetu izdavaštva definitivno postoji hiperprodukcija naslova iz oblasti popularne psihologije. Ružičaste korice, a između njih hiljade pitanja kako postići, prevazići i stići da u 21. veku opstanemo kao samostalne žene, ključne figure u životima ljudi koji nas okružuju. Maju Zelenović, portparolka lanca knjižara „Delfi", izdvojila je tri naslova koja su na nju ostavila najveći utisak. Proverite zašto.
Dan Brown opet je zasjeo na prvo mjesto najprodavanijih naslova koje se kupuju za Božić u Engleskoj. "Izgubljeni simbol" kupuje se jednakom brzinom kao što se prije pet godina kupovao "Da Vincijev kod".
