Ukoliko posmatramo istoriju Beograda kao proces stvaranja i razaranja, evidentno je koliko je važno očuvati arhitektonski vredne objekte koji svedoče o razvoju grada. U poslednjim godinama, međutim, sve je manje zaštite, a sve više interpretacija pojma „zaštićeni spomenik kulture“. Krunska ulica, koja se proteže od dvorskog kompleksa i ulice Kneza Miloša do Kalenića gumna, jedno je od mesta koje kroz svoju arhitekturu pripoveda o istoriji Beograda i njegovih stanovnika. U maju 2021. godine, Krunska ulica je proglašena za zaštićenu kulturno-istorijsku celinu pod nazivom Krunski venac, a urađena je i valorizacija objekata, gde je 48 označeno kao objekti od posebne vrednosti, dok su tri pojedinačno zaštićene kao spomenici kulture.
Prema dopunama Građevinskog zakona iz 1896. godine, Krunska ulica je definisana kao ekskluzivna rezidencijalna ulica, predviđena za izgradnju vila, što podrazumeva slobodne građevine sa svih strana, povučene najmanje pet metara od ulice. U članku iz Srpskog tehničkog lista iz 1909. godine, navodi se da „izraz vila pretpostavlja dom za jednu porodicu ukusnog arhitektonskog izgleda“. Ulica je formirana nakon Prvog svetskog rata, a do tada su se većinom nalazile manje stambene kuće. Tokom međuratnog perioda, počela je gradnja vila i višespratnih zgrada. U ovoj kulturno-istorijskoj celini danas preovladavaju stilovi akademizma i modernizma, što Krunsku ulicu čini karakterističnom pojavom u beogradskoj stambenoj arhitekturi.
Jedan od retkih očuvanih secesijskih objekata u Krunskoj ulici je kuća na broju 76, koja se izdvaja svojom roze fasadom. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da je ovako izgledala prvobitno, boje na fasadama su karakteristične za secesiju. Ova kuća polako propada, a njena fasada se drži ankerima. Napuštena je već nekoliko godina, a nekada je bila u vlasništvu porodice Garašanin. Danas je u vlasništvu firme Yucel doo Beograd. Postavlja se pitanje da li će i ova arhitektonska vrednost imati sudbinu kuće advokata Dragana Pavlovića iz broja 66, koja je srušena u decembru 2024. godine. Obe kuće su valorizovane kao objekti od posebne vrednosti, ali to nije sprečilo rušenje kuće Pavlovića. Činjenica je da je kuća bila ozbiljno devastirana, ali se postavlja pitanje kako je došlo do toga i kako to sprečiti u budućnosti.
Istoričarka arhitekture Divna Đurić Zamolo u svom radu „Građa za proučavanje dela žena arhitekata sa Beogradskog univerziteta, generacije 1896-1940“ navodi da je vilu Vuke, rođene Popović, i dr Vladimira Garašanina projektovala Milica Vukšić 1912. godine. Milica Vukšić je jedna od malobrojnih žena arhitekata u Beogradu i Srbiji u to vreme, a njeno delo bi trebalo da bude sačuvano kao deo modernizacije zemlje i hrabrosti mladih žena da se bave arhitekturom.
Ova vila, sa prizemljem, jednim spratom i potkrovljem, poseduje karakteristične odlike secesije. Njen ulazni rizalit i asimetrična zidna platna doprinose njenom jedinstvenom izgledu. Iako u Beogradu nema mnogo ovakvih primera, važno je očuvati ovaj objekat u izvornom izgledu.
Muzej primenjene umetnosti u Budimpešti organizovao je 2013. godine obeležavanje Svetskog dana secesije. Ova inicijativa se proširila na mnoge evropske zemlje, pa i na Beograd, gde se redovno organizuju izložbe i predavanja. Ove aktivnosti ukazuju na nužnost očuvanja arhitektonske baštine secesije u Beogradu.
Arhitektonsko nasleđe je važno za razumevanje kulturne istorije, a reči Olge Harmsen podvlače ovu ideju: „Naše arhitektonsko nasleđe je dokaz onoga što jesmo.“ Očuvanje secesijskih objekata u Beogradu ne bi trebalo da bude samo zadatak stručnjaka, već i svih građana koji žele da očuvaju svoju kulturnu baštinu za buduće generacije.