SRPSKE izbjeglice koje su pobjegle iz Republike Srpske Krajine od početka vojne operacije „Oluja“ nadale su se povratku u svoje rodne krajeve, pišući „Novosti“ 13. augusta 1995. godine. Nepregledna kolona prognanika grabila je prema Srbu i Donjem Lapcu, a u koloni je stizalo raznih informacija. Nažalost, jedna od tih informacija bila je tragična – kod Petrovca su u koloni preminule dvije bebe. Psovke su se čule, a žene su brisale suze dok su se približavali svom odredištu. Druga informacija donosila je više nade nego konkretnih informacija: u Banjaluci će navodno UNHCR dijeliti gorivo za nastavak puta ka Srbiji. Radmila Travica, koja je pobjegla negdje iz Knina, izjavila je za „Novosti“ da nema pojma kuda ide dalje.
„Znam samo – nikada se neću vratiti u svoj rodni grad,“ rekla je Radmila, iskazujući svoju očajničku situaciju. Kod Omarske je došlo do zastoja od skoro dva i po sata, pri čemu se pojavila i lažna informacija da je predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić počinio samoubistvo. Međutim, tu laž je demantovao njegov tadašnji portparol Petar Damjanić.
Situacija za izbjeglice nije bila ni malo lakša ni nakon što su stigli u Srbu i Donji Lapac. Mnogi su bili u neizvjesnosti i nisu znali šta ih čeka dalje. Cijele porodice su bile razdvojene, a neki su znali da u svoje rodne krajeve neće moći nikada više vratiti nogu. Situacija je bila teška i bezizlazna za mnoge izbjeglice koje su napustile svoje domove u nadi da će se jednog dana moći vratiti i obnoviti svoje živote.
Oluja je ostavila dubok trag na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, a srpske izbjeglice su bile neka od njenih najvećih žrtava. Mnoge su izgubile svoje domove, svoju imovinu i svoje najmilije, prisiljene da bježe pred neprijateljem koji je neumoljivo napadao. Izbjeglička kolona koja se kretala prema Srbiji bila je simbol te tragedije, sa stotinama ljudi koji su bili primorani da ostave svoje živote iza sebe i krenu u nepoznato.
Međutim, bilo je i trenutaka nade i solidarnosti među samim izbjeglicama. Mnogi su se trudili da pomognu jedni drugima, dijeleći ono što su imali i pružajući podršku u teškim trenucima. Iako su bili razdvojeni od svojih domova, mnogi su se trudili da ostanu jaki i hrabri u nadi da će jednog dana moći ponovo živjeti u miru i sigurnosti.
Humanitarne organizacije su također pružale pomoć izbjeglicama, dijeleći hranu, vodu, odjeću i ostale potrepštine. Pomoć je bila neophodna jer su mnogi izbjeglice bili u teškoj materijalnoj situaciji, bez osnovnih sredstava za život. Međunarodne organizacije su također bile angažovane u pružanju pomoći, te su radile na rješavanju brojnih izazova sa kojima su se suočavale izbjeglice.
Ipak, i pored sve pomoći, mnogi su ostali bez perspektive i nade za bolje sutra. Povratak u njihove rodne krajeve bio je samo daleki san, dok su se suočavali sa svakodnevnim izazovima i neizvjesnostima. Situacija je bila teška i zahtijevala je dugotrajan i pažljiv pristup u rješavanju pitanja izbjeglica i njihovog povratka.
Danas, skoro četvrt vijeka nakon „Oluje“, mnogi od izbjeglica su uspjeli da izgrade svoje nove živote u novim sredinama. Mnogi su se prilagodili novim okolnostima i uspjeli da pronađu sreću i sigurnost u novim domovima. Međutim, sjećanja na teške trenutke i gubitke koje su pretrpili tokom rata i izbjeglištva nikada neće izblijediti.
Pamćenje i svjedočenje o tim vremenima važno je kako bi se sačuvala uspomena na sve one koji su platili cijenu rata i prisilnog napuštanja svojih domova. Ne smijemo zaboraviti žrtve rata i patnje koje su pretrpjele izbjeglice tokom „Oluje“. Njihova priča je važna podsjetnik na vrijednost mira, solidarnosti i poštovanja ljudskih prava.
Dok se sjećamo ovih događaja, moramo se potruditi da osiguramo da se slične tragedije više nikada ne ponove. Napredak i razvoj regije zahtijeva poštovanje različitosti i zajednički rad na izgradnji mira, stabilnosti i prosperiteta za sve njene stanovnike. Naša obaveza je da se borimo protiv mržnje, nasilja i podjela koje su dovele do takvih strašnih događaja kako bi osigurali bolju budućnost za sve nas.
