Nova studija lingvista Johane Nedergard sa Sveučilišta u Kopenhagenu i Geri Lupijan sa Sveučilišta Wisconsin-Madison otkrila je da neki ljudi nemaju unutarnji glas, a pet do 10 posto populacije bez njega može imati problema s pamćenjem. Nazvali su ovaj fenomen „anendofazija“ kako bi opisali odsutnost unutarnjeg razgovora koji većina ljudi vodi u svojim glavama.

Za svoje istraživanje, objavljeno u časopisu Psychological Science, gotovo 100 sudionika (polovina s malo unutarnjeg glasa, polovina s jakim unutarnjim govorom) imali su zadatak u četiri eksperimenta. U prvom su morali zapamtiti engleske riječi koje su slične po fonetici, poput „bought“, „caught“, „taut“ i „wart“.

„Ovo je zadatak koji će svima biti težak, ali naša hipoteza je bila da bi mogao biti još teži ako nemate unutarnji glas jer morate ponavljati riječi u sebi da biste ih zapamtili“, objasnila je Johane Nedergard. „I ispostavilo se da je ova hipoteza tačna. Sudionici bez unutarnjeg glasa bili su znatno lošiji u pamćenju riječi.“

U drugom testu, sudionici su morali utvrditi da li par slika sadrži riječi koje se rimuju, poput čarape i sat. „I ovdje je od ključnog značaja da se riječi mogu ponoviti kako bi se uporedili njihovi zvuci i na taj način utvrdilo da li se rimuju“, savjetuje Johane Nedergard.

Istraživači nisu primijetili razlike u dvije grupe kada im je bilo dodijeljeno da brzo prelaze između različitih zadataka i razlikuju vrlo slične figure. Ovo je bilo iznenađujuće jer su prethodna istraživanja pokazala da jezik i unutarnji govor igraju ulogu u tim vrstama testova.

„Možda su ljudi koji nemaju unutarnji glas upravo naučili da koriste druge strategije“, zaključila je Johane Nedergard. „Na primjer, neki su rekli da su tapkali kažiprstom kada su obavljali jednu vrstu zadatka i srednjim prstom kada je to bila druga vrsta zadatka.“

Ovo istraživanje ukazuje na važnost unutarnjeg glasa za procese pamćenja i razumijevanja jezika. I dok neki ljudi možda nemaju unutarnji glas, to ne znači da im je pamćenje ili razumijevanje jezika nužno lošije, već su možda naučili koristiti druge strategije kako bi nadoknadili ovaj nedostatak. Svijet je pun različitosti, a ovo istraživanje nas podsjeća da ne postoji jedan univerzalan način razmišljanja ili komuniciranja.