Danas se prisjećamo Đorđa Vlajkovića, zadužbinara, dobrotvora i pukovnika srpske vojske, koji je preminuo na današnji dan 1883. godine. Rođen je 3. marta 1831. godine u Beogradu ili možda u nekom mjestu u Vojvodini. Izgubio je roditelje veoma mlad, što je utjecalo na njegovo obrazovanje, te se sa samo 14 godina odlučio pridružiti vojsci.

Načelnik srpske vojske Kosta Ranisavljević primio ga je u vojsku kao izrazito sposobnog mladića, iako je bio vrlo mlad. Nakon što je poslan u vojnu školu u Rusiju 1845. godine, nije se vratio u Srbiju već je postao potporučnik u austrijskoj vojsci. Tijekom mađarske bune 1848. godine, pridružio se srpskom dobrovoljačkom odredu koji je organizirao Stevan Petrović – Knićanin, te se istakao u odbrani Srbobrana kod Varadinskog mosta. Sa samo 17 godina dobio je Medalju za hrabrost.

Nakon završetka Mađarske bune, vratio se u Srbiju i pridružio se ruskoj vojsci. Sudjelovao je u Krimskom ratu i dobio čin kapetana, ali je teško ranjen u bici kod Sevastopolja te ostao bez noge. Nakon toga se vratio u Srbiju kao penzionisani kapetan ruske carske vojske.

Đorđe Vlajković je za života odlikovan s 21 ordenom, uključujući Medalju za hrabrost, Crveni krst i Sevastopoljsku spomenicu. Bio je poznat kao umeren, mudar, ekonomičan i čovjek domaćina. Sav svoj imetak ostavio je „na prosvetne svrhe“ testamentom.

Jedna od ulica u centru Beograda nosi njegovo ime – Vlajkovićeva ulica. Ministarstvo prosvete tridesetih godina odlučilo je da se sa sredstvima iz Zadužbine u Vlajkovićevoj ulici izgradi reprezentativna zgrada, na kojoj je postavljena bista Đorđa Vlajkovića. Bistu je izradio vajar Marko Brežanin od prirodnog kamena, a Branko Filipović, dekorativni vajar, napravio je venac za medaljon od veštačkog kamena. Ova umjetnička djela i danas krase fasadu Zadužbine Đorđa Vlajkovića.

Đorđe Vlajković ostavio je značajan trag u srpskoj vojnoj povijesti i ostao upamćen kao čovjek velike hrabrosti i požrtvovnosti. Njegova zadužbina i danas djeluje kao svjetionik obrazovanja i kulture u Srbiji.