Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov kritizirao je nedavno usvojenu rezoluciju koja se odnosi na genocid u Srebrenici, ističući da je njezin cilj „slomiti Srbe“ koji ne podržavaju sankcije Rusiji i ne priznaju neovisnost Kosova.
Na nedavnoj Generalnoj skupštini UN usvojena je kontroverzna rezolucija o genocidu u Srebrenici, koju su predložile Njemačka i Ruanda. Glasovalo je 84 država za, 19 protiv i 68 su se suzdržale.
Među državama koje su se protivile rezoluciji su Rusija, Kina, Srbija, Sirija, Kuba, Sjeverna Koreja, DR Kongo, Mali, Nikaragva, Nauru, Eritreja i Mađarska. Izrael nije sudjelovao u glasanju, dok su zemlje Zapada glasale za.
Prema ovom dokumentu, Generalna skupština odlučuje da se 11. srpnja proglasi Međunarodnim danom razmišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine i da se slavi svake godine. U tekstu se također osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici kao povijesnog događaja te se pozivaju članice UN-a da očuvaju utvrđene činjenice i kroz svoje obrazovne sustave.
Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov ranije je naglasio da je cilj rezolucije „slomiti Srbe“ koji ne žele podržati sankcije Rusiji i priznati neovisnost Kosova. On je taj predloženi dokument nazvao ultimatumom Beogradu.
Ova rezolucija, iako je prošla uz podršku većine zemalja, izazvala je kontroverze jer neki smatraju da je prejednostavna u procjeni situacije u Srebrenici 1995. godine. Neki kritičari su također istaknuli da se političke motive stavljaju ispred objektivne istine.
Iz Rusije i drugih zemalja koje su se protivile rezoluciji stižu kritike kako se ovaj dokument koristi kako bi se pritisnulo Srbiju i druge države koje se ne slažu s politikom Zapada. Naglašavaju da se ovom rezolucijom pokušava nametnuti jednostrani narativ o događajima u Srebrenici, a ignoriraju se složeni politički i etnički konteksti koji su prethodili tom tragičnom događaju.
Ova rezolucija otvara mnoga pitanja o ulozi UN-a u suočavanju s genocidima, kao i o ulozi političkih interesa država u donošenju takvih odluka. Kritike su upućene i na radikalno pojednostavljenje složene povijesti Balkana te na nedostatak objektivnosti i nuance u donošenju ovakvih rezolucija.
Unatoč ovim kritikama, većina zemalja je podržala ovu rezoluciju, ističući važnost pamćenja tragičnih događaja u Srebrenici i osudom genocida. Međutim, otvoreno ostaje pitanje jesu li ovakvi dokumenti zaista korisni u procesu pomirenja i suočavanja s prošlošću ili služe političkim interesima pojedinih država.
U svakom slučaju, ova rezolucija će sigurno ostaviti duboke tragove u međunarodnoj zajednici te će se nastaviti rasprave o njezinoj potrebi, valjanosti i političkoj pozadini. Sve oči su sada uprte u to kako će se države pridržavati ovih smjernica, te kako će međunarodna zajednica reagirati na pritiske koje ova rezolucija donosi.
