Na prostranim ravnicama Sibira, eksplozije metana otvaraju gigantske kraterske rupe u permafrostu, ali uprkos izolaciji, učinci ovih eksplozija osjećaju se širom svijeta. Istraživački tim iz Ujedinjenog Kraljevstva i Španije utvrdio je da ovi krateri – prvi put primjećeni 2014. na poluostrvu Jamal – oslobađaju ogromne količine metana koje dodatno ubrzavaju globalno zagrijavanje.
Ove kraterske rupe, obima i do 30 metara te dubine preko 50 metara, otkrili su naučnici dok su istraživali područje Jamal u Sibiru, gdje su pronašli razbacane ostatke tla koji su ukazivali na eksplozivan proces. Od tada su se slične rupe počele pojavljivati i na poluostrvu Gidan, a prema riječima hemijske inženjerke Ane Morgado sa Univerziteta Kembridž, metan koji se iz njih oslobađa može značajno doprinijeti klimatskim promjenama. „Potrebni su vrlo specifični uslovi da bi do ovoga došlo“, objašnjava Morgado, ističući da se radi o „vrlo specifičnom geološkom području.“
Istraživači su otkrili da proces otpuštanja metana ne proizlazi samo iz zagrijavanja permafrosta. Naime, premda topljenje tla uslijed viših temperatura igra ulogu, nije dovoljno samo po sebi da izazove ovakve eksplozije. Kako objašnjava geofizičar Džulian Kartrajt iz Španskog nacionalnog istraživačkog vijeća, za eksploziju su potrebna dva uslova – ili hemijska reakcija poput detonacije dinamita ili fizički pritisak, slično puknuću gume napumpane do krajnjih granica.
Bez ikakvih tragova svjetlosti ili proizvoda izgaranja, koji bi ukazivali na hemijsku reakciju, naučnici su zaključili da su u pitanju fizičke sile – tačnije, fenomen osmoze. Osmoza je proces u kojem se tekućina premješta kako bi se izjednačile koncentracije otopljenih tvari, a u slučaju permafrosta, topljenje i prodiranje svježe vode uzrokuju nakupljanje pritiska.
Kako se permafrost otapa tokom toplijih sezona, rastopljena voda se širi i prodirući sve dublje dospijeva do sloja slane vode zvanog kriopeg, koji obično izbjegava smrzavanje zbog visokog saliniteta i pritiska. Ovaj kriopeg, objašnjava studija, služi kao svojevrsna „pumpa“ koja putem osmoze usisava rastopljenu vodu, stvarajući povećani pritisak. Taj pritisak potom stvara pukotine u permafrostu iznad, oslobađajući zarobljeni metan u eksploziji.
Raspad tih slojeva permafrosta tradicionalno se smatrao procesom koji traje hiljadama godina, no nova studija ukazuje na to da osmotske sile ubrzavaju taj proces do perioda od samo nekoliko decenija. Ova promjena usklađena je s ubrzanim globalnim zagrijavanjem koje je počelo osamdesetih godina. „Iako je ovo vjerovatno rijedak fenomen,“ naglašava Morgado, „količina metana koja se oslobađa mogla bi imati značajan uticaj na globalno zagrijavanje.“ Rezultati istraživanja objavljeni su u „Geophysical Research Letters“ i otvaraju nove spoznaje o opasnostima klimatskih promjena u arktičkim regijama.
Ovaj fenomen također ukazuje na važnost praćenja klimatskih promjena i njenih posljedica na globalnom nivou. Iako se eksplozije metana na prvi pogled čine lokaliziranim problemom, njihovi efekti se osjećaju širom svijeta kroz ubrzanje globalnog zagrijavanja. Stoga je važno da naučnici i istraživači širom svijeta nastave pratiti ovakve fenomene kako bi se bolje razumjele posljedice koje imaju na naš planet.
U zaključku, eksplozije metana u permafrostu Sibira su složen fenomen koji zahtijeva multidisciplinarni pristup kako bi se potpuno razumio. Njihovi učinci na globalno zagrijavanje su značajni, te je važno da se nastavi sa istraživanjem i praćenjem ovakvih pojava kako bi se razvile strategije za ublažavanje njihovih posljedica na život na Zemlji. Nauka igra ključnu ulogu u razumijevanju ovih procesa i pronalaženju održivih rješenja za zaštitu naše planete od klimatskih promjena.
